Prvić spada među manje otoke, obuhvaća 2,4 km2, i jedini je od dvadesetak malih naseljenih hrvatskih otoka (veličine do 15 km ) s dva naselja. Oba mjesta u svom nazivu imaju dvije riječi: Prvić Luka i Prvić Šepurina, čime se ukazuje njihov međusobni odnos i pripadnost otoku Prviću.
Legenda kazuje da je ime otoka nastalo od Prvima - proljetnog boga ili boga vršidbe starih poganskih Hrvata, koji su to ime donijeli dolazeći ovamo iz svoje stare pradomovine. Geografi, pak, i mnogi znanstvenici tvrde daje Prvić dobio ime po svom položaju u arhipelagu i kažu: "Zove se ovako zato što leži najbliže kopnu, odnosno prvi se susretne kada se iziđe iz Šibenika".
Naseljavanje Prvića veže se uz dolazak franjevaca (pustinjaka) i izgradnju samostanskog kompleksa u 15. stoljeću. Kuće iz tog doba, ili ranije građene, nisu odolile zubu vremena, a gradile su se izvan sadašnjih naselja - na imanjima šibenskih plemićkih i drugih građanskih obitelji. Služile su uglavnom za gospodarske svrhe, ali i mnogima "da se duhom odCrkveni pivači". Iz tog doba sačuvani su do danas ljetnikovac Vrančića i kuća plemićke obitelji Divnić (Difniko).
Tijekom vremena na Prviću su se formirala već spomenuta, dva naselja. Najprije Luka u 17. i Šepurina u 18. stoljeću, kada su utvrđene glavne linije urbanizacije naselja, koje postoje i danas. Kuće su se koncentrirale oko tih linija -ulica i uličica i uz Crkveni pivači. Sve su zidane u kamenu većina na jedan kat i pokrivene kupama kanalicama. Kasnije su mnoge dograđivane i rasle u visinu, na dva i tri kata, što je karakteristično za naselja mediteranskog tipa. Na mnogim predjelima i u Sepurini i u Luci zadržana je tlocrtna matrica, uz neznatne promjene, sve do danas.
Prvić je cijelo 19. stoljeće bio jedan od najgušće naseljenih hrvatskih otoka i imao je više stanovnika od mnogih mjesta na obali i zaobalju. Posljedica je to migracija nekoliko stoljeća ranije, kada je stanovništvo, u više navrata, pred turskom invazijom na područje Bosne i Hercegovine i dalmatinske Zagore, prebjeglo na otoke, pa tako i na Prvić.
U prvoj polovici 19. stoljeća nije bilo većih migracija, osim ženskih udajom. Broj stanovnika se povećavao visokim prirodnim prirastom, kao malo gdje drugdje, posebno u Šepurini, koji trend povećanja je nastavljen i u drugoj polovici. Budući su se, tada, mnoge generacije rađale odrastale - ženile i umirale na Prviću bilo je moguće na osnovu izvorne grade - matičnih knjiga napraviti rekonstrukciju prvićkih obitelji i ukupnog stanovništva oba naselja, što je prikazano poimenično u ulomcima obiteljskih rodoslovlja i brojčano u priloženim tablicama.

Prvićani su se uglavnom bavili poljodjelstvom, ponešto stočarstvom, a više ribarstvom i pomorstvom. Zemljišni posjedi, što su ih držali u kolonatskom odnosu, bili su međusobno udaljeni i na više mjesta različitih mjesta razbacani. Na kopnu su imali zemlju: na Srimi, u Bristaku - između Vodica i Tribunja, i Ivinju - između Tribunja i Tisnog, a na otocima, osim na Prviću zemlju su obrađivali na Lupcu, Orutu i Tijalu, te na Mišjacima, Obonjanu i Zirju. Prvićke zemlje su se protezale na sedam katastarskih općina (Prvić, Zaton, Vodice, Tribunj, Tisno, Zlarin i Žirje) i tri političke općine (Zlarin, Šibenik i Tisno). Najviše su proizvodili vino i ulje. Ribarili su najviše oko Žirja, a često su se zalijetali do Kornata. Ranije su vadili koralje i spužve, a u 19. stoljeću su se isticali u lovu na srdele. Dugo vremena su bili najbrojniji i najjači ribari šibenskog područja. Najviše su prodavali i izvozili vino i ribu, posebno posoljenu, tako da je Prvić, iako po svom obilježju zatvorena - otočna sredina nastanjena težacima i ribarima, pokazivao dosta komunikativnosti, ne samo s okolnim naseljima, već i sa drugim mjestima na dalmatinskoj i istarskoj obali.
Škola na Prviću, prema do sada poznatim podacima, bila je otvorena početkom 40 - ih godina 19. stoljeća. Prvi su učitelji bili svećenici. Tako da su crkva i samostan na Prviću, osim što su imali bitnu ulogu na oblikovanje vjerskog profila stanovništva na otoku, doprinosili i civilizacijskom iskoraku otoka. U crkvi sv. Marije od Milosti je
pokopan Faust Vrančić, pisac prvog hrvatskog rječnika i autor glasovite knjige projekata i izuma Machine novae (Novi strojevi). A u samostanu su pravljeni fotografski pokusi Dragutina Parčića, što i danas izazivaju priznanja stručnjaka. Njegove dvije sačuvane fotografije Prvić Luke (1859. god.) jedne su od prvih, moguće i prve teleskopske snimke, koje predstavljaju početak znanstvene fotografije u Hrvatskoj.

Autor : Ante Ukić

Iz knjige ' Stanovništvo i obitelji otoka Prvića '